Što su to emocije?
Riječ emocija čini se kao nešto samorazumljivo, nešto što svi možemo odmah prepoznati i definirati. Emocije su prirodno utkane u nas te ih od rođenja komuniciramo prema okolini. Mala beba kroz plač može dati do znanja da je nervozna ili kroz smijeh da je sretna, a njeni roditelji to vrlo jasno mogu prepoznati. Prirodno je doživljavati i prepoznavati emocije. Iako je većini ljudi intuitivno jasno što su to emocije, kada se zapitamo što „emocije“ označavaju, često nam je teško dati neku verbalnu definiciju.
Upitajte se u ovom trenutku – kako biste Vi definirali što su to emocije? Probajte to reći naglas ili zapisati. Imate li pritom poteškoća?
Jedna od najčešćih definicija emocija jest da su one „osjećaji iznutra“. Emocije djelomično i jesu osjećaji, često ih povezujemo s ugodom i neugodom te možemo prepoznati što se u nama javlja u određenoj situaciji. Međutim, emocije nisu samo osjećaji. Kada „osjećamo“ određenu emociju, u nama se također javlja i biološka reakcija. Kada smo sretni, naše tijelo proizvodi hormon sreće – serotonin. Kada smo tužni, usporava nam se metabolizam. Kada smo ljuti, raste nam adrenalin. Uz to, emocijama komuniciramo i šaljemo poruke prema okolini – drugima dajemo do znanja što trenutno osjećamo i u kakvom smo stanju. Kada smo sretni, često se smijemo i na taj način komuniciramo drugima da smo u dobrom raspoloženju, da nam je ugodno i da nam se nešto sviđa. Kada smo tužni često plačemo, imamo snužden izraz lica i vrlo jasno prenosimo poruku da se ne osjećamo dobro. Da bi stvar bila kompleksnija, svaka emocija ima svoju svrhu – vodi nas prema nekom cilju. Sreća nam služi kao signal da je neka aktivnost dobra za nas i usmjerava nas da ju ponavljamo. Strah nam signalizira da postoji neka prijetnja i da trebamo pobjeći iz neke situacije.
Što su onda zapravo emocije – osjećaji, biološke reakcije našeg tijela, socijalni fenomeni ili funkcionalna ponašanja koja imaju svoju svrhu?
Pokazalo se da su emocije sve navedeno – doživljavamo ih kao osjećaje „iznutra“, a pritom naše tijelo reagira, komuniciramo s okolinom i usmjeravamo ponašanje prema određenom cilju.
Čemu nam emocije služe?
Smatra se da postoje 2 evolucijska razloga zbog kojih su se razvile emocije: preživljavanje i ostvarenje socijalnih ciljeva. Emocije utječu na naše ponašanje tako da nas vode prema onome što nam je ugodno, poželjno i što bi trebali ponavljati te nas udaljavaju od onoga što nije dobro za nas. Uzmimo za primjer emociju gađenja – gađenje se razvilo kako bi nas udaljilo od onoga što bi nam moglo biti potencijalno štetno. U prošlosti su praljudi često skladištili meso svoje lovine, kako bi se njime mogli prehraniti. Praljudi su također mogli osjetiti miris pokvarenog mesa te bi se u njima tada javila emocija gađenja. Emocija gađenja ukazivala je praljudima da to meso nije dobro za njih i da ga trebaju baciti te bi se na taj način spriječile eventualne bolesti i konzumacija loših, pokvarenih sastojaka.
Osim preživljavanja, emocije nam služe kako bismo ostvarili socijalne ciljeve. Sve emocije imaju svoju svrhu i usmjeravaju naše ponašanje prema željenim ciljevima. Uzmimo za primjer da nam je cilj upravljati određenim timom – emocije poput samopouzdanja i ponosa motivirat će nas na različite akcije koje će nam omogućiti da dođemo do te pozicije te nam dati snagu kada naiđemo na eventualne prepreke.
Zaključno…što onda sa emocijama?
Emocije jesu kompleksne, no istovremeno su vrlo korisne za čovjeka. Bez emocija ne bismo uspjeli preživjeti kao vrsta. Međutim, određene emocije doista jesu neugodne po svom doživljaju i ljudi se često pitaju kako ih mogu kontrolirati.
Što onda možemo učiniti?
Emocije dolaze prirodno i ne možemo utjecati na to hoće li nam se one u određenom trenutku pojaviti, no možemo utjecati na to što ćemo mi učiniti kada se one pojave. Ne možemo kontrolirati hoćemo li se naljutiti na našu kolegicu koja je opet napravila istu grešku, no možemo odrediti hoćemo li podići ton glasa, potisnuti ljutnju pa se gristi iznutra ili se kratko smiriti pa asertivno komunicirati svoje mišljenje. Naše emocije su nam korisne i daju nam određene signale, a na nama je da odredimo hoćemo li te signale poslušati i na koji način.
Nina Gotal Škacan, mag. psih.